22.11.2005., utorak

sEveN mInuTeS iN thE mOrnInG (ovo je jedna priča koju sam napisala na engleskom, jednostavno je tako ispalo pa...malo sam bolesna, i napisano je pod afektom divne nam Švarcove ambulante :drama:) 7 am in the morning, or a quarter to, who could see. I get a premonition about the sheer ugliness of the day before me as the green digits glow away in the dark when I drag alog past them to the bathroom and enter the tub with notable effort. My stomach feels like it has a life of its own, twisting and turning everywhere inside my soft, broken body. The water touches my cold feet instantly and a muffled shriek escapes me when i realize it's freezing. The dark, thick blood creeps down the inner side of my thigh and I observe it for a moment with hardly hidden contempt for my womanhood. After the water gets warmer, I quicky wash it off my skin and pubic hair, hoping none of it will leak out in the next five minutes. I remember I didn't bring the glass with me so I manage to get out of the tub again, take the damned thing off the kitchen counter and return to the scene of the crime. I stand in there for ages, looking at the white tiles under my feet, able to do absolutely nothing. No matter how hard my bladder throbbed in my inside, I can't let out a single drop of piss into the damned cup. I think it must be pshycological. After a while, I let the water run thinly and somehow manage to fill a quarter of the small little bottle which I then wrap in various plastic bags and table napkins and stuff in my big red Benetton bag. On my way to the hospital, all the trams are packed with people going to work, kids going to school, elderly ladies going wherever elderly ladies go. I stand by the door, afraid I might puke if I get any further from this, shall we say, source of air inside a steel tube where the air is usually so close it makes me sick just thinking about it. Oh, I may enrage a few people in a big hurry to go in and out, but I figure it would enrage them even more if they had my vomit all over their expenisive suits and overcoats so I stay where I am and don't budge. Halfway there, I start wondering if any of there travellers can guess that I'm ill or where I'm going or do they even think about anything similar at all or do they have their own lives entirely, not having time to dwell on such inconsequential details of life like strangers in the vehicle they're in. I do think about that a lot, having nothing else to do. Rather that than imagining the overweight peroxide blonde nurse pricking my beautiful fair skin with her nasty needles, steeling my blood for her filthy machines that won't tell me anything I don't already know. What's the point? I'd rather think about the girl crammed up next to me, holding her mother's feather jacket like the Holy fucking Grail. I'm supposing she's going to the same place as me. But when I try to establish some sort of eye contact, she freaks out entirely and her mum has to take her out on the next stop. Tragic. I decide I'm done making friends on this ride. Two more stops and I'm gone too, anyway. When I climb down the three wretched steps to freedom, I feel a rush of fresh air going into my poor bruised lungs and I'm content. The hospital is a five minutes' walk from the station and I'm in no hurry to get there. I take my time soaking in the buildings and the restaurants, I even find a convenience store around the corner and struggle with myself not to buy anything to eat since it would mean getting up in the morning and pissing in a cup another day all over again. I'm already half way through. Surprisingly, I manage to resist the temptation and don't go in. When I get to the hospital, a wave of stale smell hits me hard in the head I almost faint. The waiting room is already full. I check my watch. Five past seven. Are there people insane? I notice they're mostly elderly ladies, so I conclude this must be where they go to. To have blood tests and have their blood pressure measured and all the other stuff people do when they can't think of anything more imortant. It seems absurd, waiting in line for an hour to have something done which you can easily do yourself at home in no more than half a minute. I was never one for hospitals, as you might have guessed. And I hate watching healthy people saturating the air with carbon dioxide when it's already been polluted enough by all the sick children hanging about. Instantly, I hear the sounds of screaming from within the room I figure must be where they do it. Drain you of your blood, with their sharp metal needels. I've never been afraid of them, but it's not like I was eager to have someone shove this up my already fragile veins. I give the woman at the desk my health insurance number and she directs me back to the waiting room. The screams only get louder and as I try to read, I realize it's a pointless venture since everyone around me seems to be stirring quietly, producing their own noises, consipiring, by the looks of it, only to keep me from finishing the novel. I put it away and right then, a short stodgy woman opens the door to the „slaughter house“ (as I got to calling it in my mind by now) and calls out a couple of surnames, including mine. I lean over my knees and pick up my shawl and rucksack, then head for the ominious white door. Instantly, a younger woman in a white robe beckons me over to herself and I obey her like a frightful pupil whose mistress has called him in for an oral examination. Just that this time, the pain of ignorance is physical. First, the nurse (which I gather by now is a very likeable youth, possibly still pre med, with long black hair and bulging green eyes) straps this funny-looking kiddie belt just above my elbow and asks me to clench my fist. I do as she says, of course. Then she leans over across the table and picks up a new package of cotton wool from the windowsill. She drenches this in the liquid of the painfully recognizable medicinal smell all human beings in their right mind despise. The liquid leaves a cold trace on my arm and just as I'm about to look whether it left any physical marks, she sticks the needle in firmly into my skin. For a moment there, I'm caught off guard and feel nothing but then, as she pumps the blood out, I swear the needle goes straigh up through the vein and up all the way to my shoulder. This monotoneous pumping goes on for several seconds and I'm clenching my fists hard, not looking, not looking, not...in a moment it's over. I'm given another piece of cotton wool and told that I should proceed to give my urine. Also, I should restrain from moving another five minutes. Yeah, right. When I get to the room where I'm supposed to offer my piss, another fat blonde lady with thick glasses shows me off to a counter with, I guess, a hundered plastic cups sorted one after another in an endless row, and instructs me to go to the toilet and produce a sample. I'm slightly embarassed but take the glass and pass the hallway to the ladies room. I catch a few strayed glances by people still waiting to go in, as if they are enquiring with their eyes wether the whole experience hurt or not. I leave them without an obvious answer and lock myself inside a toilet compartment with my bag. There, I pull out the little bottle I brought from home, from this morning and I pour the piss into the plastic cup the four-eyed lady gave me. It's not the world's greatest fraud ever, but I feel instinctively proud of myself for doing this one little thing to make it easier on me, as opposed to my whole life in which I do every little thing to make it easier on others and more difficult on me. When I go back and leave the cup along with the paper that has my name on it on the desk, I feel the job's nearly done. And in deed it is. All that's left to do is find the way through the endless labyrinth of the hallways in this gianormous hospital and then it's out in the open once again. It's snowing, for the first time this year, but I ignore the humidity and the effects it could have on my feeble health and decide to walk home. I take all the shortcuts and detours through the most wonderful parks and although I feel as if the smell of urine and old people follows me on my every step, I still have to admit that the chilly winter air is much more powerful and I soon forget I was ever in that horrible place. Who could say. Maybe the day won't be as dreadful after all. Maybe it will be...a hot chocolate with cinnamon sort of day. And, I tell ya', that's not a bad day by a long shot.

- 17:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.11.2005., nedjelja

thE chiLd i uSed tO Be ljudi imaju takvog dobrog potencijala za sjebati drugu osobu, i to ne uvijek iz namjere ili zloće nego dosade...stvarno mi nije jasno kako osobi koja je proživila dobar dio svog života being fucked by other people (pa, i doslovno i u prenesenom značenju) ne pada na pamet da neke male stvari koje kaže ili napravi mogu opako povrijediti druge ljude. equilibrium u mom životu znači ovo: jedan dobar dan, jedan loš, jedan loše, jedan super dan, dva super dana, odvratan mjesec. i to se nikad ne mijenja a ja si dopuštam uvijek nanovo, i isponova, iste iste ISTE greške i izgelda da ću stalno ponavljati taj jebeni predmet "sve se vraća, sve se plaća". je li to uopće istina? da se sve plaća? nekako mi se čini da baš ljudi koji bi trebali plaćat, NIŠTA ne plaćaju, a da mi s nekim jadno malenim dugom to uvijek vraćamo s kamatama. naravno, to je čisto subjektivno gledanje na stvar, najvjerojatnije jer se tu radi o MENI, a kad sam JA posrijedi, potenciram svoje probleme na stotu da slučajno ne bih pomislila da sam obična. dobro, nisam. ali svejedno. to je jedan od mojih najvećih strahova u životu. a možda ustvari i nije. htjela bih to probat na godinu dana, biti obična, tj. dio većine or however you wish to call it. naravno, ne vidim da će se to dogoditi igdje u bliskoj budućnosti. unfortunately, i guess. I know that I've been cold as ice, Ignored the dreams, too many lies. Somewhere deep inside, Somewhere deep inside me, I found ... the child I used to be mrzim pridodati već velikoj većini patetičnih hrvatskih blogova, but i'm afraid i have no choice. u zadnje vrijeme sve što mogu raditi je (pre)analizirati, razmišljati, razmišljati i jadati se. mostly to you. još samo malo ljudima u stvarnom životu. inače, nisam uspjela pronaći "the child i used to be" koje spominje H.P. Baxxter, not by a long shot. jedino što sam pronašla su njene slike, koje više skoro uopće ni ne prepoznajem. jesam li ja ikada tako izgledala? tako se oblačila? ponašala? razmišljala? ne znam. ne sjećam se sebe. možda je on imao i pravo, možda i jesam budala, glupača, što ju puštam u svoj život, opet ili jednom, nisam sigurna, u svakom slučaju, the joke's on me ako me to učini nesretnom ali ne mogu ništa reći u svoju obranu. NEMAM ništa reći u svoju obranu, pošto ima potpuno pravo. apsolutna istina je da me ona iskorištava. ali šta joj ja mogu. kad ju volim. ne, ne volim, više...draga mi je. JAKO mi je draga. ili...treba mi. to je najgore od svega. treba mi. svih ovih godina, ljudi me nikada nisu shvaćali kao osobu s kojom bi mogli biti. što je grozno and i hate to say it. uzmimo nju za primjer. najfriškija rana od svih. obožavala me, a možda me još uvijek obožava. ali u svemu tome, nema mene. ona i njena opsesija sa mnom su si dovoljne, tu nema mjesta za mene kao MENE; mene kao osobu od krvi i mesa. njoj, ja sam savršena i savršeno sjebana, i ispadam dobro na slikama. ali u živo, stvari su mnogo drukčije. mnogo drukčije in deed. sou...tko god mi je rekao da ljudi istaknute osobnosti najčešće u životu ostaju sami, možda mi i nije lagao. možda je imao pravo. nadam se da nije. ali možda je. ma koga briga. ja sam svoja savršena žena.

- 18:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.11.2005., subota

paRaDise iN me mogu li drugi ljudi usrećiti ljude koji su po defaultu nesretni, that's the shakespearian question of the day. no, ne, baš i nije, nego sam se s tim malo bavila kada sam se ukrcala u prenatrpanu šesticu i gledala ju kako mi izmiče kroz zamuljani prozor tramvaja koji odlazi...koja drama, koja tragedija, ništa više, obje smo bile...prelijene, ponosne, tvrdoglave, ograničene, call it what you will, činjenica ostaje, ostaje istina da mi je ona još uvijek jedna od najdražih osoba u zagrebu i da svaki put kada se sada nađem s njom, još uvijek osjećam ono isto ushićenje koje mi je bilo toliko drago kad sam još mislila da bi nečega između nas moglo i biti. ...i to je to, no ifs ands or buts, samo ona, samo ja, samo moja sentimantalna narav koja ubija u pojam moje druge prijatelje. samo dvije osobe, i treća, koje se čak dobro niti ne sjećam, a znam da bih trebala, o, znam da bih se JAKO DOBRO trebala sjećati te treće osobe, ali kad me jednostavno nije briga, nije me briga, i nije me briga jer na kraju krajeva mislim da smo u svom tom gulašu važne samo nas dvije, naš komplicirani odnos koliko god ona to sebi ne želi priznati jer misli da bi bilo ispod njenog nivoa biti sa mnom. voljeti me. ma više ni ne znam što govorim, zato me nemojte čitati. Beat me up And smash my brand new TV To help me look for A little piece of paradise in me samo, ne mogu reći da me nekad ne boli što na kraju ničega nije bilo. ili neće biti. jer, fali mi nekakav dio nje koji nikad neću imati i nikad nisam imala, nekakav posljednji komaduć puzle tako da bih mogla reći da je gotova i krenuti na drugu. stvari se jako čudno slažu u mojoj glavi i ne mogu krenuti dalje dok mi se sve ne razbistri, a s njom više ništa nije bistro i ništa nije rješeno, barem ne s m oje strane, a pitati ju neću. pitati ju neću jer sam prelijena, ponosna, and all of the above. pitati je neću jer onda znam da bih ju posve sigurno izgubila, kompletnu nju, cijelu ljudsku slagalicu, a ne samo onaj djelić koji mi trenutno nedostaje. bilo je trenutaka kada sam mislila da je to to i da će se sada dogoditi, no od toga nije bilo ništa. In a voice, in a sound When you're happy, when you're down It will pass, things will change But you don't want to hear that hahahahaha, sve prolazi sve prolazi sve prolazi sve prolazi sve definitivno prolazi i mijenja se, moja mantra moja molitva moja želja, moje sve tri želje da sve prođe i prođe i da se promijeni, da ju nikad nisam upoznala, da SE nikad nisam upoznala, da sam još uvijek ona ista cura otprije dvije godine, a little plain, but nevertheless, s onom odvratnom dugom bezbojnom kosom, da sam bezvezna, da sam usamljena, ali samo ponekad, da sam dobra, da sam tiha, da sam sramežljiva, da sam bolja u školi, da me briga, da sam obzirna, da sam sposobna voljeti, da nisam osoba koja jesam. Your words are soon gone and it hurts, I have none Take a jump from your pretty linguistic tower The goal of speech, so obnoxious to reach Only one thing to do, melt your iron flower... Mmm, I will try hard to be a spark of power I will, I'll never be your iron flower

- 21:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.11.2005., petak

boTh siDes, Now raspoloženje: joni mitchell state of mind: fuck you too ostalo: tri kave za redom i piva rezultat: ovaj post pitam se je li potrebno išta pisati ako se ustvari ništa nema za reći. izgleda da mi je odgovor došao sam od sebe. ustvari, mnogo stvari u životu je potpuno bespotrebno, pa zašto se zamarati sitnicama, yessss sir? moj pravopis i gramatiku te interpunkcijske znakove slobodno zanemarite, because so do i. ovo je treći tjedan bez pete sezone queer as folka i osjećam se zakinuto, golo, missing a part. glupo je toliko značaja pridavati materijalnim stvarima, ali ko ih jebe...ne materijalne stvari, već gluposti života. ima ih svugdje. imam osjećaj da je život samo jedna neprekinuta (do smrti) linija gluposti i svijetlih trenutaka, koji su naravno, sami po sebi, najveće gluposti od svih. wow, inače, jako je lijepo zabavit se. blago ljudima koji se zabavljaju češće. iako, i meni je dobro. not to complain. i write, i breathe, i don't sleep, not lately...i don't eat lately either. well... danas konzumirano: diona mali sendvič u bio pecivu, milky way sandwich, milka lila pause od jagode yay. i'm starting to stop eating :roll: to je understatement. čudna rečenica, čudan svijet, čudan život. bizarne priče ljudi koji su iz indije, ništa više, samo četiri plave stolice o kojima još uvijek razmišljam. hanif kureishi, mmm. sarah kane, možda, kada mi dođe knjiga, opet ću se vratiti u onaj state of mind kada mi je potpuno svejedno. fledmatičnost do kosti, do srži, do bola. a možda i ne. možda pomislim "hej, kako je ona j****e bila glupa, u pi**u materinu, ubila nakon što je napisala jednu od najj****ijih drama na svijetu, a mogla je biti sama". a opet možda počnem razmišljati da ta drama ne bi bila THE PLAY da se ona nije ubila i kako nitko ni moje svinjarije neće primjetit dok ne izvučem sačmaricu i brutalno si uredim lice kao nekakav estetski kirurg sa crnog tržišta. trenutno: razmišljanje o sutra nope, ne, nisam zdrava, sutra umjesto druženja odabirem ugodu svog doma i Home at the end of the world s colinom farrelom koji navodno glumi pedera, i'm not sure, tako mi je rečeno, ja reko ajde pogledat ću ipak je tu i scenarist michael cunningham. not that i get off on it. phew. davno je to bilo kad sam se mogla na tipa napalit. nažalost. mislim, mater bi bila sretnija i to. ahh. can't make everyone happy. not that i'm making anyone happy. samo to što sam lezbijka apsolutno nikoga ne usrećuje, čak niti mene. pa, most of the time, not. ali koga sad briga, why worry when there's Stella Artois and the world couldn't get any fuzzier :D nevermind the voices in my head, ja sam uporno najsamouvjerenije biće na cijelom svijetu kojega doslovno boli ona stvar za što drugi misle. and i'm right to do so. u zadnje vrijeme, usrećuju me najbizarnije stvari, ubojstva u midsomeru, knjige, dalmatinci, york. ništa konkretnije and is there no love in your life, alexander? ne, 'fraid not. bilo je. ili nije. možda. ne znam. ali ne. nema. a kome uopće treba ljubav, kada ima cyberspace?

- 22:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.11.2005., četvrtak

cigareta i urban, oDjednOm ...znam, znam, znam... Znam da ću jednom nakon sumraka tišine razbiti svoje stakleno zvono i pustiti vodi da me utopi, da me opere, da me odriješi svih grijeha mog iskvarenog građanskog života…pustit ću te da mi se uvučeš pod kožu kao što puštam heroin i droge i umjesto kemikalija moj život otrovat ćeš ti svojim toplim dodirom i zamahom svoje glave, treptajem vodenih očiju, izdajničkim poljupcem. ...da, sad gledam kroz tvoje oči... Dobro, razmišljam kao ti i vidim zašto me nikada nitko neće voljeti, plačem i čupam kosu, puštam krv da teče kao suze, kao more, kao valovi – da te odnese, da me odnese, da nas odnese jer sve je bila laž i sve je bila istina i sve je bilo lagano i teško i više nikada do mene nitko neće doprijeti i reći mi da sam lijepa i više nikada neću slušati tvoje besramne izmišljotine koje tintom prekrivaju oči mene, nevjernice, koja sam mislila da me možeš voljeti… ...još samo šutnjom priča se... Pričali smo dodirom, pogledom i izmjenom tvari i bio si mi blizu i daleko i bio si stvaran, ali izmišljen i zauvijek sam te gledala, a nikada vidjela jer su mi oči bile pokrivene velom potrebe: trebao si mi i znala sam te i trebala sam te znati…pa skini već tu prašinu sa srca, nastavi dalje, novi otoci te usamljeni dozivaju, ali more se nevoljko od tebe odvaja, ti sanjaš, ti se otimaš, ti si kao živica u rukama mojima – u rukama mora, ljubavnika, ljubavnice, ti nemaš svoje pravo lice – ti si tko god ja želim da budeš… ...tražio sam da se napune, moja mora i rijeke... Tražila sam da me upotpuniš, ali ostala sam prazna, ispražnjena i puknuta, slomljena, okrhnuta, dali su mi imena, opisali me tisućama riječi, zvali me ženom i kćerkom, prijateljicom i dragom, a ja sam željela samo život i puninu sreće i pružala ruke prema Mjesecu, zazivala ga da se spusti, smrvi me u prah i otpuše na zimskom vjetru – da me uzme k sebi, da me uzme k sebi, da me uzme, da me…nikada me neće čuti jer umjesto oluje iz mene izlazi povjetarac, a ono što bijesni iznutra kolutići bijeli će smiriti i oluja će postati tiha, ali prisutna i kada legnem u krevet kako li ću jecati za tim suncem, za mjesecom, a oni će se smijati negdje iza planine i smijati se i grcati od smijeha i ugušiti se i umrijeti….i umrijeti – umrijeti… ...sad je dobro – mala truba svira dalje, sad je dobro – ona misli još na mene... Ne, ne, ne, ne, ne, nikada, nikada, nikada nije i nikada, nikada, nikada neće biti dobro jer će se riječi pretvoriti u gore, a gore u planete i u mome svemiru nema dovoljno mjesta za toliko planeta koliko riječi i nema dovoljno svemira za toliko misli i kada će, ako ikada, on shvatiti i znati - neće me biti briga. Podigni taj teret, pomozi ovom modernom Sizifu da nosi svoju bol, svoj teret, svoju patnju – svoju bol, svoju sreću i veselje, pomozi joj da bude što je željela biti…a kada shvati da ne zna, drži ju u rukama i položi ju na asfalt i neka se udubi pod težinom njenih leđa. Reci joj da još misliš na nju i reci joj da nije gotovo i reci joj da slušaš i da si tu u noći, po danu, svake sekunde svake godine - da si tu, da ćeš biti tu i da si bio tu. Možda otvori oči i pogleda te, kaže ti da je uzalud, a ti joj samo reci da ju voliš, daj joj nadu i daj joj snove, a onda priznaj svoju pogrešku i kao muškarac otiđi, ostavi ju, pusti ju da pati i da se smije i da poludi od tuge – pusti da joj se smiju optužuju ju, da joj u crvenoj zori dođe prijateljica Sunce i zaljubi se u njenu sjenu dok plače i vrišti u kutu svoje sobe, dok se uzaludno probija kroz rešetke novih laži….pusti ju da bude sama i usamljena i da vene i da se gasi – kao svijeća, kao tamjan, da se vrti do nebesa, ispunjava ljude, prostore i misli, ali nikad i sama sebe… …ne daj mi da vidim, ovo nije svijet za nas… Ne, ovo nije pravi svijet, a živimo tu kao zvijeri, kao vampiri, sišemo veselje iz drugih no ja sam te imala i znala sam kako se povijaš i osjećala sam kako misliš i mogla sam ti vlasi kose na glavi izbrojati, da smo imali vremena, da smo imali svijeta, da smo bili drukčiji…ja mogla sam ti snove skrojiti i osobu tvoju do kraja izmisliti - mogao si biti ono što želim i za čim čeznem, mogao si biti ja, mogao si biti ti, mogao si biti mi u padu narančastog svjetla, mogao si biti sve što smo ikada htjeli, ali nikada ono što sada jesi…ja polijevala sam te svojom gorkom ljubavlju, a ti si se kupao i naslađivao te uvijek smijao slijepo i gluho i pustio da svi vlakovi prođu dok nisam ostala ležati na tračnicama čekajući posljednju lokomotivu, onu staru lokomotivu da dođe i da me odveze u neko drugo vrijeme i neki drugi sivi grad u kojem postojiš neki drugi ti i neka druga ja… …sami padamo, svatko na drugom kraju svijeta, zapetljanih tijela, umor skrivamo… …toliko potrošenih priča, pune ulice papira, pokidanih istina… …snovima trošili smo ceste i mada se ne smije u sebi dugo šutjeli… …a vjetar nosi na lakim usnama miris prve jeseni… …govorim u snu…

- 20:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #